Al zivot ponekad zna da te iznenadi....

Znas, nisi ni prva ni posledna koju sam voleo. Pa sto bi to sad ti bila posebna ? Imas te prodorno plave oci, koje bi gledao po celi dan, to ti priznajem. Te neke crte lice koje sam izucavao celo vreme kada bi bila kraj mene. Imas i tu lepu, dugu plavu kosu koju sam obozavao. Pa sta sa tim, verovatno ih ima slicnih tebi. I sta ako si imala glas kao anđeo ti nisi bila anđeo. To ce da ti kazu svi koji me poznaju i koji su makar jednom pricali sa mnom o tebi. Ta tvoja narav, ona me posebno nervirala, intigrirala, privlacila i uvijek me drzala kraj tebe u nadi da cu uspjeti da je promjenim i ako to ustvari i nisam zelio. Zelio sam da ostanes takva kakva i jesi, ali samo sa jednom promjenom....Da me zavolis, onako kao i ja tebe. Ali eto, nasuprot svemu ti to nisi uspjela. I stvarno mi te zao zbog toga, jer ces da propustis sve ono lijepo sto sam pripremio za tebe. Mozda pronadjes nekog drugog koji ce ti pokloniti makar pola od ovog sto sam ja zelio.I znas draga moja, ja vise nisam onaj papak koji ti je sve prastao. Nekako me to jutro promjenilo. Mozda sam po prvi put ustao na desnu, umjesto na lijevu nogu i dodao svemu ovome malo onog ponosa, kojeg sam imao prije nego sto sam te vidio i zavolio. Ne znam da li znas, ali postoje tri vrste ljudi: 1. vrsta je ona koja ce uporno prastati greske ljudi koje voli. 2. vrsta ljudi je vrsta koja ce oprostiti jednom, ali zapamtiti. Oprostiti 2 puta, ali zaboraviti onaj 1. put, pa cak oprostiti i treci put, ali se prisjetiti i prvog i drugo puta kada ti je oprostila. I nece ti dopustit vise da ti prasta, jer zajedno sa tim prastanjem i odlazi od tebe. I 3. vrsta ljudi, to su oni ljudi koji uporno ponavljaju greske i traze oprost. Izgleda da ti spadas u tu 3. a ja u 2. Jer sam eto otisao od tebe. Ali ipak ti nemoj da mislis da ovo pisem radi tebe, ne draga moja, sve ovo je radi mene.Ti ovo neces ni procitati, jer ti to necu dopustiti. Ja ovo pisem radi sebe, nekako da odagnam sve ovo sto osjecam, pa da nastavim dalje dok me ne prođe. I onda na kraju da zauvijek ostane ovaj tekst kraj mene da se prisjetim koga sam to volio.. Zbogom, trenutno mi nedostajes, ali ko zna vjerovatno ce to da se promjeni... http://www.youtube.com/watch?v=0M15lXnlW7M&feature=fvst

Bilo je to ne tako davno. U ne tako dalekom mjestu, i ne toliko razlicitom. Nije da se bas sjecam svega, i nije da mi nije zao za onim sto je nekad bilo i nikad vise nece biti. Mozda cu to da dozivim opet, kroz nekog drugog, kada ga/ju budem gledao kako trckara po avliji, sasvim iskreno noseci onaj osmijeh za koji smo mi vec i zaboravili. Sjecam se kada sam donosio slike iz skole, pa su komsije to obavezno gledale, sjecajuci se svoga djetinjstva i uvijek su zapocinjali tu pricu o njima. I pricali bi bas dugo vrijeme. Onako, unijeli bi se u to, kao da su tada na neki nacin i bili vraceni u to doba. A ja nisam ni pomisljao da cu da se nadjem na njihovom mjestu, zaleci za onim sto je proslo, zaleci za mnom kao dijetom. Zaleci za mojim djetinjstvom koje je proslo za tren. Ali eto nadjo se i ja na mjestu komsija, i ja sam taj koji gleda slike druge djece. Nisam tako star, ali tako se osjecam. Jer nisu mi vise zanimljive one igre. Ne nosim vise onaj sretni osmijeh. I kada se nasmijem, nasmijem se na kratko. Ali nekada sam se znao smijati tako dugo da i zaboravim zbog cega sam se smijao. Znao sam se izgubiti u danu, da mi dan prodje za tren. Mozda je to i greska, zbog tog mi je mozda djetinjstvo proslo brzo. Jer sve to nestalo u danu, bar mi se tako cini. Nisam se zamisljao za ozbiljnu osobu, jer sam bio pomalo ludo dijete. Neobuzdan, tvrdoglav i previse nervozan za svoje mlade godine. Nisam ni sad toliko ozbiljan, dodje mi taj neki period onog tzv. ludila. Izgleda da neke stvari nikada ne mozes promijeniti. Mada se ja nisam nikada ni zelio da mijenjam. Samo mi doslo,i izgleda da ima smisla ono " sa godinama sve dodje na svoje". I sve te rijeci onih ljudi koji su me odgojili sad imaju smisla. A tada, nisam ni zelio da ih slusam. Samo sto sam morao, jer su mi ih uporno ponavljali. Pozelim, stvarno pozelim da se vratim na samo 1 dan, u to doba. I zbog sebe i zbog tih ljudi koji su bili kraj mene, a vise nisu. Pozelim da ih vidim, zagrlim i otrcim opet, ponovno u igru, u tu igru sa sretnim osmijehom koji traje dugo koliko i dan...

Zivot je cudna biljka, jos je nitko shvatio nije dovede te do ruba, pa vrati ondje gdje se osjecas sretan i siguran Zbaci te na vrh, pa poljulja do dna Zavrti te ka sreci, da ti osjecaj slobode pa te zarobi, i u najjace okove uveze Ali ti neda da zaboravis, ni dobro ni lose daje ti lekcciju, "uci" stalno ponavlja. Ucis li ? Pocesto te upita ako naucis, dobro ces proci to ti je kao ispit u skoli kao ono bezazleno trcanje na igralistu pa nespretno padanje, upoređeno sa stvarnim lekcijama. Znas da kad se povrijedis ostane oziljak, On te stalno podjseca da se cuvas ubuduce. Znas za strah, taj strah je zakon u zivotu. Da nemas straha tko bi bio ? Sta bi radio ? Prijatelje dal bi imao, zene voliO ! Da nemas straha da li bi zivio. Jer nitko drugi ne bi imao strah od tebe. A da nisi covjek, ne bi se nikad ni upitao, sta je to zivot ?

Djetinjstvo je bezbrizno, nevino i najljepsi dio zivota. Prodje brzo i ostanu uspomene. Nisu sve tako lijepe, ali one lose i ne pamtimo toliko kao one dobre. Tek sad vidim kako godine lete. Nije da ne zaboli, ono nesto u grudima kada se sjetis kako si nekad znao trcati po cijeli dan, bez ikakve brige o zivotu. Jednostavno prepustit se carima djetinjstva, bezbriznosti i uzivati u svemu onome sto ti zivot nudi. U nekim sada meni nebitnim stvarima, znao sam pronaci toliku srecu da mi bas cijeli dan bude ispunjen smijehom. Onaj osjecaj kada dobijes novu igracku, od kako je proslo djetinjstvo ja vise dozivio nisam. Nemogu ni da se sjetim bas kako je to bilo, ali znam da je valjalo. Znam, jer se tako vec dugo ne osjecam. Nisam zelio da prodje, naprotiv zelio bih da vjecno traje. Ali nisam ja taj koji o tome odlucuje. Moje drustvo nije bilo neko imucno, da smo mogli imati sto smo pozeljeli. Naprotiv, imali smo onoliko koliko nam je bilo potrebno i znali smo cijeniti sve to sto posjedujemo. Nismo znali sta je novac, niti nas je to zanimalo. Nismo gledali jedni druge na neki grub nacin. Bili smo druzina o kojoj bi se moglo pisati u knjizi. Nismo bili odmetnici, niti smo proturjecili roditeljima, niti starijima od sebe. Znali smo pognuti glavu i ostati posramljeni kada bi nesto zabrljali. Mi smo to znali tad,ali znamo i dan danas. Djetinjstvo danasnje djece, ja nikad ne bi zamjenio za svoje. Jer oni ne znaju pognuti glavu...

Inspiracija za dalje. Trud ka vecem, necemu boljem. Sve to radimo samo da zaboravimo ono iza nas. Ono nesto sto nas trga iz dana u dan. Svatko od nas ima bol, onu koju izjeda dusu iz dana u dan, bez obzira koliko se smijali, ona je tu duboko urezana u nasu dusu. Ta bol je iskusenje covjeka, tako kazu... A i nisi covjek ako nisi patio, bilo to za nekom bivsom dragom, ili za nekim clanom porodice. Pa cak i za psom kojeg si onomad imao i uveliko ga zavolio. Nisu bitne godine, jer nije kao sto rekose da vrijeme lijeci sve. Vrijeme te navikne, ali ne izlijeci. Eto ta samoca, ona dođe po nasem izboru. Onako kako smo zeljeli, bez igdje ikoga, jedini je odani drug. Ne zeli da ode, a ni oni koji su sami ne zele da ona ode. Jer to je vrijeme kada umres mlad, ziv si, medju ljudima si, al si odavno umro. Ja nisam bas zivio dugo, neke cetiri godine onog perioda kojeg se slabo sjecam. Neke dvije do tri slike urezane u pamcenje, i onaj kobni dan, jedan dio tog dana kada sam ostao zauvijek "osakacen" u zivotu. Period 94/5 godine, prokleti rat dviju glupih drzava oduzele su mi najvrijednije u zivotu. Znam da nisam jedini na svijetu, ali takodje znam da nije bilo rata bilo bi nje kraj mene. Moje majke, boli moje duse. Kazu da sam koristio svaki trenutak da provedem sa njom. Da se odvajao nisam, a ja samo imam te tri slike pred ocima, pomalo mutne ali tu su. Ne napustaju me, a i nezelim da me napuste. Jer na kraju, one su jedina uspomena na nju. A imam u bluzu, ljubicastu bluzu, savijenu u ormanu. Cetverta uspomena, jedna od drazih, opipljivih uspomena. Neki dan sam bio na mezaru, nakon dugo vremena, pustio koju suzu, proucio fatihu i ocistio okolo, makar to mogu, s vremena na vrijeme. Odnio sam dva cvijeta, jer znam da je volila cvijece, posadio i zadrhtao. Najjaca i jedina bol za mene. Sasvim dovoljna, jer gusi i vise nego dovoljno. Neka, proci ce..Nekad. Mozda kad joj odem tamo gore. I eto, dodje blokada da neznam sta reci, sta napisati. Samo znam da me boli, iz dana u dan. Jer proslo je dosta uspomena u kojima je trebala da bude. A proci ce ih jos. Sto mi je najgore. Vrijeme me jos nije naviklo, a cisto sumnjam i da ce. Za sve one koji se osjecaju kao ja, otvaram vam svoju dusu. Za Mladice, Karadzice i sve slicnim njima, stici ce vas sve Bozija kazna. Kad-tad..........

Bilo je dana i noci. Bilo je tuge i srece, bilo je djetinjstvo a doci ce i starost. Al svega ce da bude, i sve ce da prođe. Za cim toliko ceznemo, za cim bolujemo i o cemu toliko razmisljamo? Da li ce da dođe dan kad nam nista od toga vise nece biti vazno, kada cemo postati beznacajni sami sebi ili ce sve to za cim ceznemo da nam unisti i ono malo nade koje smo imali..Bilo je predivno biti klinac, igrati se sa jaranima i ne misliti bas ni o cemu. Bilo je predivno biti zaljubljen, onaj prvi put osjetiti sve to o cemu nismo imali pojma. Da bilo je predivno. Ali je bilo. Zar sve sto je lijepo mora da prođe? Svako doba ima svoje cari, ali cari prođu i nesta novo dođe pa sve tako u krug, dok nas jednog dana ne bude....Onog dana kojeg se svi bojimo. Kada ce svijet nastaviti funkcionisati i bez nas. Ali do tad, zar se moramo zamarati beznacajnim stvarima, mastati o necemu sto ne mozemo imati, a zanemarivati ono sto imamo? Zbog ceg nam je bog dao mozak, a tako malo ga koristimo? Unistavamo ljepote oko sebe, zivimo u zabludi i na kraju sve materijalno postane beznacajno, bezvrijedno. Svaka briga ce da prođe. Na sve ce ljudi da se naviknu, ali koliko ce da promjene misljenje o vama ? O tome se radi.. Da li je itko od nas uistinu slobodan kao covjek ? Sta je to sloboda. Ciniti sto ti je volja, ili biti onaj koji oduvijek zelis da budes ? Mozes li biti onaj koji zelis da budes ? Jesi li slobodan uistinu ? Na osnovu cega svijet funkcionise ? Ne mi nismo slobodni. Politicari vode svijet i određuju pravila. Ali otom-potom o tome je apsurdno diskutovati. Jer pravila, pravila "u crno me zavila". Ali opet, i pravila su tu da se postuju, jer gdje bi mi zavrsli da nas nema ? Opet, sve u svemu ljudi nikada nece prestati voditi brige o necemu sto nije vazno, jer nikada na vrijeme nece shvatiti sta je uistinu vazno. S toga imaju li ljudi mozak i jesmo li mi neka uzvisena bica na planeti. Ili smo ipak samo pokusni "kunici" ?

Čitaj polako, i radi onako kako piše.. Zamisli se. Odlutaj daleko, ondje gdje cijeli život želiš da budeš. Zamisli sve ono o čemu sanjaš. Zamisli.... Otputuj u zemlju sreće,zemlju ljubavi. Prepusti se osjećaju. Lijepo je zar ne? Nastavi i dalje. Misli, želi i sanjaj. To ti bar nitko ne može ukrasti. Osjećaš li sreću ? Idemo li dalje ? O čemu sad misliš ? O voljenoj osobi, u tvome zagrljaju ? O lijepo kućici na kraju sela, a ptičice na granama cvrkuću. Vidiš li sebe, i oko tebe ljepotu prirode ? Ta tvoja kućica, baš po tvom ukusu ? Negdje iza čuje se pas. Eto i njeg trči prema tebi, a iza njeg dolazi netko, za kog živiš. Sa slatkim malim osmijehom, tako nevino biće, trči ti u zagrljaj. Ima prekrasan osmijeh, i prelijep glas. Glas koji želiš da slušaš svaki minut, svaki sekund tvog života.Glas tvoga dijeta... I onda stiže i osoba, ona osoba koju voliš, koju si oduvijek volio/la. I svi ste tu, na okupu. Na jednom predivnom mjestu. Život koji želiš je tu. Misli i dalje, ne prestaj.... O čemu sad razmišljaš ? Sta se dešava u toj prelijepo avliji, sa prelijepom kućicom, psom i tvojim voljenima. Naravno, srećni ste, zaljubljeni i bezbrižni, ali osim toga sta se dešava? Zamisli sve ono sto želiš da bude i bit će. Tvoj san, tvoja mašta. Iskoristi je..Nastavi, sve dublje i dublje. Nema granica, i nema tuge. Zaželi sve i bit će kako želiš. Opusti se, smij se...A sad vrati se na početak i zamisli sve sto želiš. Jer ovo je moja mašta, ti izmisli svoju i zamisli se. Jer tuga je tu, samo ako joj ti dopustiš, a ni jedan san nije nedostižan. Samo zamisli i malo se potrudi..

Tiha noc, taj zvuk tisine, pretiho za mene veceras, ne podnosim taj osjecaj gorcine, u mojim grudima..., I zapjevam tuznu pjesmu, o ljubavi, zapjevam, ali nemam kome, i svaki dan, ne ide na bolje, kada znam da sam SAM..., Ova noc, nije noc, ona zivi, i prodire, tako duboko, da ni sama nezna gdje ide, i ona je ta, koja zivi u tami, i ne zna dokle duboko ponire, Al zapjevam tuznu pjesmu o ljubavi, zapjevam, ali nemam kome, i svaki dan, znam ne ide na bolje, kada znam da sam SAM..,

Sjecas li se nas? Ponekad, dal ti zadrhti glas? Onako neprimjetno, izmedju svijeta dva ovog sad, i onomad sto smo imali. Mila moja, zazelis li i ti kao ja da se vratis negdje tamo sad, u to doba djecije, nase doba nebrige? Dodje li ti onaj dan, kad ti nista ne ide?Sjetis li se onda nas, pa ti suza krene? Duso moja jedina, bila si mi utjeha, bila si mi sve na svijetu, ljubav moja najveca... Ali evo proljece, ko zna koje doci ce tebe nema kraj mene, a mene nema... nema me. Da mi dodjes jedina, da mi svratis voljena suzu da mi obrises, i da kazes volim te. Nije moje ljubavi, da te molim, preklinjem jer nisi ona, sto te moje oci upoznase. Nije moje da ti prastam, pokleknem.... Jer duso moja, pamtim te,onakvom kakvom i dalje zelim te A zelim te oduvijek, zauvijek........

Podsjeti me, na sat, minut ili sekund. Odagnaj mi bol, pa mi na kraju slazi. Ali daj, dopusti mi da te samo jednom, onako cvrsto istisnki zagrlim. I uzvrati mi, isti taj zagrljaj. Dozvoli mi da te poljubim. Dodji mi, pa makar u snovima. Zeljan sam te ostao. Odgovori mi na pitanje, daj mi savjet, i na kraju me opet zagrli. Daj da ti cujem glas, onaj glas iz kog dolazi samo ljubav, ona prava istinska, jedina ljubav na svijetu. Majcinska ljubav. Dodji mi, samo na minut, samo da te vidim, i pustim suzu onu najtezu.Znam, sve znam, i sve te rijeci koje bi mi uputila, i svaki savjet koji bi mi dala. Ali daj... Ne cujem, ne osjetim, niti mogu da te zagrlim. Nedostajes mi..Noci su mi najgore, kada ni suza nemoze da kane, a bol me rastrga. Pricam ti, cujes li me? Pisem ti,citas li? Kako da znam da cu te ikada vise vidjeti? Ponosis li se sa mnom ? GrijesiM li previse ? Nedostajes mi, meni a i njima. Rano nas napusti, i ode tamo gore gdje si bila prijeko potrebna. Time se tjesim, da je sve to imalo cilj. Jake mi utjehe, ja te trebam. Mi te trebamo, samo na sekund da te vidimo. Dodji mi, pa makar u snovima. Dodirni mi lice, i zasmij se. Jer ne pamtim osmijeh tvoj, niti dodir tvoje ruke. Kako zvuci tvoja rijec, toplina glasa? Propustila si moje djetinjstvo, a ja tvoje drustvo. Nitko me nije pazio, onako kako bi ti radila. Znam, rekla bi "ne tuguj i ne zali ". Nema te, al opet tu si. Govoris iz mene. Jer gdje god da si kraj mene si, u meni si. Zivis u mome srcu. A dokle ja zivim, zivis i ti. Ali ipak, dodji mi. Pa makar u snovima...